Nekada jednostavno možeš samo zahvaliti višim silama i krenuti dalje!
Možda i jesi na moralnom raskrižju,
ali samo se sjeti sve te to oblikuje kao osobu a i mala je vjerojatnost
da ćeš se toga sjećati za 5 godina!
Kada mi razgovaramo to nikada nema previše smisla.
Mi se nikada ne ponašamo normalno.
Javni prostori su za nas savršena posdloga za stvaranje novih umjetničkih djela.
Možda ona nisu trajna, ali netko ih uvijek zapamti.
Volimo nasmijavat ljude.
Volimo se smijat.
Volimo markirati, gristi nokte, lupati se o prsa da nećemo više griješiti i onda
srijedu opet dočekati na kavi.
Volimo početi pjevati u isti glas i onda se opet glasno smijati.
I dalje se volimo glasno i naumjereno smijati!
Volimo slušati nekvalitetnu glazbu i onda
uzbuđeno komentirati svaku novinu.
Volimo se iskradati van, plesati do zore i onda hodati po travi uz tračnice i
smijati se glupostima.
Volimo se sjetiti što smo sve napravile i onda zaključiti kako smo bile mlade i glupe.
Volimo patiti bez razloga i tješiti se međusobno.
Volimo se pogledati i okrenut očima kada naporne osobe postanu još nesnosnije.
Volimo sjediti oko stola i glasno komentirati nekoga koga ne volimo
i onda se sasvim uzbuditi oko toga i početi upadati drugoj u riječ i vrištati.
Volimo i vrištati bez razloga.
Volimo nekada i biti tužne samo da provjerimo da nas još uvijek neko voli
i brine o nama.
Volimo se i posvađati malo jer sve je to temelj za nešto još bolje.
Volimo jer volimo!
Volim njih ! Volim biti mlada! Volim riječ volim. I ne koristim ju dovoljno!
Zato volim!!
| 18:27 |
NOGALO ^^ (2) |
